Većina pokušaja raspremanja stane na trećem satu, kad umor učini svaku odluku jednako teškom. Rješenje nije više volje, nego manje odluka po predmetu. Umjesto pitanja „trebam li ovo?”, koje otvara sjećanja i grižnju savjesti, radimo s četiri kutije i jednim pravilom: predmet mora izaći iz ruke u pet sekundi.
Prva kutija je „ostaje i ima mjesto”. Ključan je drugi dio: ako predmetu ne možete odmah pokazati policu, ne ide ovamo. Druga kutija je „dalje” — ispravne stvari koje ne koristite; ovdje ne razmišljate kome idu, samo da idu. Treća je „neodlučeno”, i ona ima datum: zatvorite je, zapišite dan devedeset dana kasnije i vratite se. Ako do tada niste ništa tražili unutra, kutija ide dalje neotvorena.
Četvrta kutija je „ne pripada ovdje” i ona je najvažnija za brzinu. Svaki put kad krenete odnijeti nešto u drugu sobu, izgubite ritam i najčešće se ne vratite. Sve što pripada drugdje čeka u toj kutiji do kraja sesije.
Radite po prostorima, nikad po kategorijama koje se protežu kroz cijeli stan — jedna polica, jedna ladica, jedan modul. Vremenski okvir od 45 minuta i jedna polica po sesiji daju brži napredak nego dan predviđen za „cijelu garderobu”, jer sesija koja se dovrši stvara volju za sljedeću.
Na kraju svake sesije dolazi mjerenje: širina, visina i dubina očišćenog prostora. Ta tri broja odlučuju koja oprema ima smisla. Kupovina kutija prije mjerenja glavni je uzrok drugog kruga raspremanja tri mjeseca kasnije.
Zadnji korak je etiketa. Kategorija bez imena nakon dva tjedna postaje mješavina. Ime piše na kutiji, ne u glavi — i to riječju koju koristi cijelo domaćinstvo, ne vi sami.