U malom stanu prostor se ne dobiva rušenjem, nego brojanjem. Kad izmjerimo tipičan zagrebački stan od 42 m², između postojećeg pokućstva ostane između 1,5 i 2 m³ prostora koji nitko ne koristi jer nije na razini očiju.
Prva rezerva je zona iznad 180 cm. Ona nije nepraktična, samo zahtijeva pravilo: sve gore ide u kutije s ručkom, jednake visine, s etiketom čitljivom odozdo. Predmeti koje dirate rjeđe od četiri puta godišnje pripadaju tamo, a to je iznenađujuće velik dio kućanstva.
Druga rezerva je unutarnja strana vrata — kuhinjskih, kupaonskih, garderobnih. Osam do dvanaest centimetara dubine dovoljno je za začine, sredstva za čišćenje ili kozmetiku, a taj sloj oslobađa cijelu prednju polovicu police.
Treća rezerva je dubina. Police dublje od 40 cm gube stražnju trećinu jer se do nje ne dolazi. Rješenje su moduli na izvlačenje ili dvije kutije jedna za drugom, gdje je stražnja definirana kao „zaliha”, a ne kao „isto”.
Nakon toga slijedi jedna neugodna disciplina: gornja granica. Svaka kategorija dobiva svoju posudu, i kad je posuda puna, novo ulazi samo kad staro izađe. To je jedini mehanizam koji dugoročno drži mali stan urednim, jer prostor ne raste, a kupovina se ne zaustavlja sama.
Ako mjerite prije kupnje, u malom stanu radi pravilo triju formata: jedan format kutije za police, jedan za ladice i jedan za zonu iznad 180 cm. Manje formata znači više kombinacija i manje praznog zraka između posuda.